Često mi dolaze žene koje ne znaju šta je prvo počelo — osećaj tuge i povlačenja iz života ili kilogrami koji su se godinama neprimjetno gomilali. Pitaju se: Da li sam postala depresivna jer sam se ugojila? Ili sam se ugojila jer sam već bila depresivna?
Ovo pitanje nije jednostavno, ali nije ni neuobičajeno. Nauka pokazuje da veza između tjelesne težine i depresije jeste dvosmjerna — jedno može uzrokovati drugo i obrnuto. Ipak, iza tih rečenica stoje žive žene, sa živim iskustvima, i tu nijedna statistika ne može dati sve odgovore
Kada tijelo postane teško – i duša to osjeti
Brojna istraživanja su pokazala da gojaznost može povećati rizik za depresiju, posebno kod žena. Jedna velika meta-analiza objavljena u Archives of General Psychiatry (2010) otkrila je da su osobe sa gojaznošću imale do 55% veći rizik da razviju depresiju tokom vremena.
Postoji nekoliko objašnjenja za ovu vezu. Gojaznost često nosi sa sobom stigmu, osećaj srama i isključenosti, posebno u društvima koja forsiraju uske standarde ljepote. Mnoge žene kažu da im je najteže ono što dobiju “uz” kilograme: osuđujuće poglede, predrasude u ljekarskim ordinacijama, ismijevanje u komentarima najbližih. To ne boli tijelo — to boli dušu.
Takođe, gojaznost može uticati na hemijske procese u mozgu. Hronični upalni procesi, hormonski disbalansi i insulinska rezistencija povezani su i sa depresijom i sa gojaznošću. Drugim riječima, ono što se dešava u tijelu, ne ostaje samo u tijelu.
Kada duša boli — tijelo pokušava da se zaštiti
S druge strane, depresija često mijenja naš odnos prema tijelu i hrani. Neke žene potpuno izgube apetit, ali kod mnogih, hrana postaje jedino dostupno sredstvo utjehe. U trenucima nemoći, slatko ili masno ponekad deluje kao jedina stvar koja donosi trenutno olakšanje. To nije slabost — to je pokušaj samopomoći u svjetu gdje često nemamo sigurnih mjesta za emocije.
Depresija umanjuje motivaciju za kretanje, otežava donošenje odluka, pa i najjednostavnije aktivnosti poput šetnje ili kuhanja zdravog obroka postaju planine koje je teško preći. Tako kilogrami mogu rasti, gotovo kao sporedni efekat nevidljive unutrašnje borbe.
Krug koji možemo prekinuti
Važno je reći: ovo nije priča o krivici. Ovo je priča o razumijevanju. Nijedna žena nije "lijena" zato što ne uspjeva da smrša, niti je manje vrijedna jer se teško bori sa tugom. Ako već neko godinama nosi teret i na tijelu i u duši, to znači da je već jako dugo izuzetno hrabra.
U psihoterapiji često radimo na tome da se razbije ovaj začarani krug. Ne forsiramo dijete, brojke ni idealne slike — već radimo na unutrašnjem osjećaju samopoštovanja, postavljanju granica, učenju da tugu izrazimo na zdrav način. Kada se žena poveže sa sobom, često počne da se mijenja i odnos prema tijelu. Ne zato što mora, već zato što može — iz ljubavi, a ne iz srama.
Na kraju...
Pitanje "šta je bilo prvo" možda nikada nećemo tačno znati. Ali znamo šta možemo uraditi danas: početi da razgovaramo sa sobom i svojim tijelom sa više razumjevanja. Možda ne možemo promjeniti sve okolnosti, ali možemo promjeniti način na koji pričamo same sa sobom. I to je početak svakog stvarnog isceljenja.
Ako osjećaš da si zaglavljena u ovom krugu tuge i nezadovoljstva, znaj da nisi sama. Postoje putevi napolje, i postoje ljudi koji razumiju.
Vrata podrške su ti otvorena!!!